Iako se čini da smo nedavno izašli iz ljetnog stanja uma i tjednima je vrijeme takvo da ni ne znamo više u kojem smo godišnjem dobu a već je pred nama potrošačka blagdanska groznica, koja zapravo, svake godine počinje sve ranije. Još uvijek je toplo a sve je skoro već blagdanski okićeno. Kad odemo u trgovinu imamo osjećaj da smo upali u neko drugo vrijeme gdje se sve šareni i blješti od ukrasa za bor, balona, sanjki, snjegovića, poklona, lampica. Istovremeno smo bombardirani najrazličitijim „akcijama“, „blagdanskim popustima“, “predblagdanskim rasprodajama”, „sad ili nikad sniženjima“.
Blagdan Božića blagdan je obitelji, ali u te dane kao da je sve važnije od njegovog smisla. Kupiti poklone, ukrasiti kuću, spremiti bogatu trpezu….
Od davnina se na dan Sv.Nikole darivaju djeca, osobito mlađe dobi, pune se čizmice slatkišima i, iskreno, oni se tome najviše i raduju. Tu radost vrijedno je sačuvati. Nekad su se umjesto slatkiša darivale jabuke i starije se generacije još toga s radošću sjećaju.
Na žalost, ne možemo vratiti onu radost koju smo imali kao djeca. Ali čemu se radujemo mi odrasli?
Zašto se gubimo u gomilanju stvari koje nam zapravo uopće ne trebaju? Koju to prazninu pokušavamo ispuniti?
Čini se da je uvijek jednostavnije izgubiti se u svemu tome nego na miru razmisliti što možemo učiniti na sebi.
Sebičnost je najčešća mana modernog društva. Uzrok je otuđenosti i osamljenosti u društvu, i sve je prisutnija u svakom pojedincu te je gotovo poprimila oblik epidemije. Kao dio kulture postala je globalizirana praksa. Rezultat je ili usamljenosti ili nesigurnosti ili nezasitne želje za imanjem i posjedovanjem, bilo stvari, bilo osoba. Očituje se u konkretnom ponašanju prema drugim osobama ili zajednici.
Svi se nekad zapitamo gdje je nestala empatija, emocije, poštovanje, iskrenost, trud, nježnost..?. Je li to sve nestalo ili ne znamo pokazati? Jesmo li kao ljudi postali bahati i elementarno nepristojni? Različiti oblici sebičnosti toliko su srasli s našim življenjem da ih prihvaćamo kao dio nas. A zatvaranje pojedinca u sebe (svoju sebičnost) protivno je relacijskoj i društvenoj dimenziji čovjeka.
Sebičnost je znak čovjekove slabosti. I zapravo je posljedica ljudske gluposti
Ako ne možemo biti velikodušni ni srdačni budimo bar obzirni jedni prema drugima.
Na ljubaznost se uzvraća ljubaznošću a to svijet čini boljim mjestom.
Božićno vrijeme je vrijeme veselja. I neka veselja. Hrvati su od samog početka kršćanskog života prihvatili Božić kao najveseliji blagdan, vezan uz brojne pučke običajnosti. Svih nas ponekad ponese trenutak i vratimo se kući s viškom ili par nepotrebnih stvari. Samo smo ljudi, Ali pretjerali smo u konzumerizmu. Nema tu više onih nekadašnjih čari i doživljaja.
Najveće istine uvijek su jednostavne. Ako tragate za najdubljim razlogom čovjekove sreće, nećete kao razlog pronaći novac, imovinu, raskoš, dokolicu, zabavu, uživanje.. Kod sretnih ljudi radost je uvijek u malim stvarima. A istovremeno uočit ćete da su oni pošteni, otvoreni i jednostavni. Zrače mir oko sebe. Njihova razdraganost privlači djecu. Sretan čovjek nije opasan. I donosi blagoslov. Svi znamo da je vrlo važna povezanost pozitivnih emocija i zdravlja.
Kad se kaže „Božić“ što je prvo što vam padne na pamet?
Svatko od nas trebao bi zastati, promisliti i upitati se.
Lidija Kovačić, prof.
Služba za javno zdravstvo i promicanje zdravlja
