Isus govori, „Tko je najmanji među vama svima, taj je najveći“ (Luka 9,45)
Svjetski Dan bolesnika obilježava se svake godine 11. veljače, a utemeljio ga je Papa Ivan Pavao II. 13. svibnja 1992. godine.
Cilj obilježavanja Dana bolesnika je želja da se društvo senzibilizira o potrebama bolesnika.
Važnost i vrijednost zdravlja najčešće shvaćamo tek kad sami ili netko nama blizak oboli, kad se i sami susrećemo s boli, patnjom, trpljenjem i neizvjesnosti ishoda.
Jesmo li, u kulturi u kojoj živimo, bolest i bolesnika gurnuli na rub društva? Je li, iako okružen mnogima, bolesnik ipak sam?
Bolest se ne tiče samo bolesnika, nego je to i bolest njegove obitelji, bližnjih, ali i svih nas.
Zdrav čovjek ima milijun želja, a bolestan samo jednu: ozdraviti.
Dok smo zdravi, svega nam je malo. Kad bolest pokuca na vrata, nijedna želja se ne mjeri sa željom o ozdravljenju.
U trenutku spoznavanja da je ozbiljno bolestan, čovjeku se otvara novi, paralelni svemir. Sve ono što mu je dotad bilo bitno gubi smisao. Bolest ga odvodi negdje gdje su prostor i vrijeme drukčiji …
Bolest čovjeka natjera da uroni u samog sebe i tamo širi horizonte.
Teško je dosegnuti najintimniju dubinu drugoga čovjeka, njegove dileme i promišljanja, posebice ako se radi o teško oboljeloj osobi. Bolesnikovo doživljavanje i proživljavanje bolesti pripada samo njemu. Čovjek uvijek ostaje sam sa sobom i svojim strahovima. Bolesnik osjeća težinu bolesti, ali često nema načina izreći ono što osjeća. Stoga govoriti o osjećajima bolesnika možda je čak i neumjesno. Jer čovjek je tajna.
Mnogi koji su se suočili s bolešću osobno, ili nekog člana obitelji, opisali su to iskustvo bolesti kao katalizator za duboku promjenu i transformaciju. Kad imamo osjećaj da se sve urušava, zapravo se preslaguje! Svi dotadašnji odnosi zamjenjuju se nekom drugom kvalitetom. Preispituju se stvari koje su se uzimale zdravo za gotovo. Ponovno se organizira vlastiti život. Bolest poziva na promišljanje. Nameće ljudskoj svijesti pitanje smisla i spoznaju da život nije razumljiv sam po sebi.
Bolesnom čovjeku, unatoč pružanju svih najviših medicinskih dostignuća, najviše nedostaje topli pogled, razumijevanje, osmijeh, dodir, prisutnost i ohrabrenje. Jer treba živjeti i kad je teško, kad je tijelo umorno od života, kad se razum muti od boli, fizičke i psihičke.
Stoga budimo, ako ikako možemo, topla podrška i poželjna socijalna okolina potrebitome.
Zapitajmo se, tko je bolesnik?
Danas je to netko nama nepoznat ali jednoga dana biti će to netko nama blizak koji nas može poučiti mudrosti, skrivenoj od umnih i mudrih, a povjeren nama malenima!
A sutra… sutra sam to možda ja…!
Lidija Kovačić, prof.
Služba za javno zdravstvo i promicanje zdravlja
