Kroz ovu pandemiju nitko ne može sam. Svi smo u ovome.
Upravo nebriga za drugog razara društvenu solidarnost, ali i nas same.
Navikli smo na patnju drugoga, ne tiče nas se, to nije naša stvar jer nas „globalizacija ravnodušnosti“ (papa Frane) sve čini bezimenima, odgovornima, bez imena i bez lica.
Treba izdržati trenutke, nekada i duga vremenska razdoblja, kao i ovakvu pandemijsku godinu, koja već traje i traje, pa sad više nismo preplašeni nego frustrirani, nezadovoljni, zamoreni, apatični…Klonuli duhom.
Ali treba izdržati. Jer nismo veliki kada nam je dobro, nego baš kada smo slabi. Kada patimo. A bez patnje nema milosti.
Čak je i sama vjera upravo za „trenutke sumraka“.
Tjeskoba nam nije nametnuta samo izvana. Iznutra iz sebe samih, mi je namećemo svijetu i jedni drugima. Davno je rečeno, da kada naš mač zavisti i mržnje pokuša probosti drugog, oštrica ga ne može doseći, osim ako prije toga ne prođe kroz naše vlastito tijelo. Tako je za sve. I to je tako i drugačije ne može biti.
Ono što vjerujemo, to mislimo i to postaje naša stvarnost. Uska razmišljanja uvijek otkrivaju usko srce.
Informiraju nas da moramo postići 70% procjepljenosti stanovništva kako bismo dosegnuli kolektivni imunitet? Ako se cijepim, cijepim li se samo radi sebe ili i radi drugih?
Onih koji se ne mogu cijepiti jer su bolesni i imunokompromitirani. Ako moramo postići kolektivni imunitet, znači da se cijepim i radi onih koji to ne žele. Vidjet ćemo u narednim mjesecima koliko smo ravnodušni.
A ljudska je solidarnost prvi uvjet spasa u svakoj nevolji.
Brinimo jedni o drugima.
Čovjeku je bližnji onaj koji drugome čini dobro.
Tiče se to svih sredina, vremena i ljudi.
Činim li dobro?
Lidija Kovačić, prof.
Služba za javno zdravstvo i promicanje zdravlja