U povodu obilježavanja svjetskog dana prevencije suicida.
Fenomen suicida pratitelj je čovječanstva no unatoč tome što je vjekovima intrigirao ljude različitih profesija još uvijek ga je teško odrediti i dati odgovore na neka ključna pitanja. Bez obzira iz kakvih je procesa proizašao ritualnog, vjerskog fanatizma, tradicije, sustava vrijednosti društva ili naprosto iz slobodne odluke pojedinca, on duboko zadire u pitanje smisla života, a svojim posljedicama ranjava pojedinca i zajednicu te razara tkivo cijelog društva.
Smrt nas plaši, budi u nama neugodne osjećaje, suočava nas sa našom krhkošću i prolaznošću života, a kada ona proizađe iz svjesne i dragovoljne odluke pojedinca ostajemo zapanjeni i bespomoćni. Pitanja zašto, jesmo li mogli nešto učiniti, jesmo li napravili dovoljno, tko je kriv, gube smisao pred nenadoknadivošću gubitka života.
Puno je razloga koji doprinose pojavnosti ovog javnozdravstvenog problema: mentalna oboljenja, izrazito nepovoljni uvjeti života, stres, različiti vidovi rizičnih ponašanja, nasilje, odbačenost, bolest, socijalna izoliranost itd.
Naši životi su poput lanca satkanih od većeg ili manjeg broja karika. Neki pojedinci imaju filigranske sposobnosti pa njihove »lance života« odlikuje ljepota i postojanost. Bez obzira na to oni ih često provjeravaju, popravljaju i mijenjaju sukladno jasnoj svijesti o sebi, situaciji u kojoj se nalaze, svojim odlukama i osobnoj odgovornosti. Njihove živote krasi odabir kvalitete, oni uvijek znaju odgovor na pitanje za što ili za koga nešto rade te imaju jasnu sliku smjera u kome trebaju ići. Pojedinci koji ne znaju odgovore na pitanje tko sam, što želim, što mogu, koji loše definiraju situaciju i svoju poziciju unutar nje, uzimaju karike bez dovoljno razmišljanja te pokušavajući satkati svoj »lanac života« stvaraju mjesto njegovog pucanja – najslabiju kariku.
Gradi li suvremeno društvo preduvjete koji pojedincu pomaže u zadovoljavanju primarne psihološke potrebe, potrebe za sigurnošću? Društvo koje bez odgovornosti i kritičkog stava potiče ili nameće neke nove „vrijednosti“ dok prave vrijednosti kompromitira licemjerjem to zasigurno ne može. Materijalizam, duboke ideološke podjele, nagrađivanje perfekcionizma, narcizma i natjecanja uz istovremeno stalno naglašavanje ograničenosti resursa otvara prostor za razvoj tjeskobe i depresije.
Suvremena obitelj suočena je sa sve većom dinamikom društvenih promjena i izazova na koje treba adekvatno i brzo odgovoriti kako bi zadržala snagu svoje zaštitne uloge. Ubrzanost suvremenog svijeta dolazi do izražaja u sve većoj količini sadržaja koje treba evaluirati, brzini donošenja odluka, sve češćim i zahtjevnijim uvjetima prilagođavanja. Manjak vremena nam umanjuje kvalitetu promišljanja i odlučivanja pa smo nerijetko svjedoci kako je kvantiteta ispred kvalitete. Sve navedeno ima za posljedicu stres, nezadovoljstva, gubitke, konflikte, frustracije, a nažalost često i suicide.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije više od 800.000 ljudi godišnje izvrši suicid no untaoč tome samo 28 država na svijetu ima izrađenu nacionalnu strategiju za borbu protiv suicida. U Europi je stopa suicida viša u sjevernim i istočnim državama u odnosu na zemlje južnog pojasa. Slično je i u Hrvatskoj gdje su zamjetno veće stope suicida u sjevernim županijama u odnosu na one na jugu Hrvatske. Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo od 1999. godine je zamjetan trend smanjivanja broja suicida, a najmanje izvršenih suicida je zabilježeno u razdoblju od 2000. do 2016. godine.
Odgovorni smo kao društvo ali i kao pojedinci graditi i poticati prosocijalna ponašanja jer nas ona približavaju drugima. Kroz njih učimo pomagati, razumijevati, dijeliti, surađivati i suosjećati. Ona nam daju mogućnost boljeg upoznavanje sebe i drugih. Kroz njih učimo o ljepoti naših različitosti, jačamo svoje kapacitete za toleranciju, a smanjujemo stigmatizaciju i egoizam.
Suradnja s drugima naše živote boji najljepšim koloritom i govori nam da ja najveća vrijednost života u zajedništvu u kojem možemo davati i primati pomoć. Davanje pomoći nas ispunja radošću i osjećajem korisnosti, a spoznaja da ćemo primiti pomoć pruža potrebnu utjehu i olakšanje.
Život nam na put svakodnevno donosi ljude iskušavajući našu slobodu odlučivanja da se na trenutak zaustavimo, nekome nasmiješimo, iskreno ga upitamo kako mu možemo pomoći. Shvatimo ozbiljno ono što nam netko govori jer nije dovoljno čuti, trebamo slušati i razumjeti.
Pružajmo prema drugima ruke pomoći i gradimo njima mostove »za život«.
Stručni suradnik
Katarina Čolak Jurić, prof. psiholog
