Strategije suočavanja sa stresom različiti su postupci kojima pojedinac pokušava izbjeći, ublažiti ili riješiti neku zahtjevnu, problemsku situaciju. Odabir strategije ovisiti će o obilježjima situacije, procjeni osobnih kapaciteta, poziciji u samom događaju, životnim iskustvima te mogućnosti dobivanja socijalne pomoći i podrške. Efikasnim strategijama stvara se osjećaj samoefikasnosti, ponosa, optimizma te otvorenosti za nova životna iskustva.
Rješavanje problema aktivan je i na problem usmjeren način suočavanja sa stresom, a odrastanjem i sazrijevanjem postaje socijalno poželjan oblik ponašanja. Za ovu strategiju važan je točan uvid u situaciju te realna samoprocjena jer su to elementima na kojima će se stvarati uvjerenje o tome imamo li ili nemamo kontrolu kako nad samom situacijom, tako i nad mogućim ishodima. Rješavanje problema uključuje informiranje o situaciji, traženje savjeta, iznalaženje strategija za rješavanje problema, planiranje aktivnosti, dogovaranje, pregovaranje i sl.
Izbjegavanje je oblik suočavanja kojim se pokušava izbjeći situacija tj. reakcija koju bi situacija mogla kod nas izazvati. Izbjegavanjem se ne rješava problem no ono kratkoročno može biti korisno za osmišljavanja boljih načina rješavanja problema. Pojedinci kojima je izbjegavanje uobičajeni obrazac ponašanja, dugoročno se izlažu riziku za povećavanje ranjivosti prema određenim situacijama. Ovo obično rezultira manjkom životnih iskustava, što otežava osobni rast pojedinca. Ovaj oblik suočavanja češće koriste oni koji imaju nisko samopouzdanje, iskazuju tjeskobu, pesimizam i neodlučnost. Maštanje, sanjarenje, negiranje, rizična ponašanja, humor, „crni humor“, neki su od oblika izbjegavajućih ponašanja. Izbjegavanje previše informacija, lažnih i opterećujućih informacija pa i ljudi, okretanja „stvari“ na šalu, mogu u određenoj mjeri biti prihvatljivi obrasci ponašanja no izbjegavanje ne smije postati dominantan obrazac ponašanja.
Traženje socijalne podrške široko je korištena strategija jer smo kao društvena bića u većoj ili manjoj mjeri međusobno povezani, upućeni jedni na druge. Altruizam i empatija oblici su prosocijalnih ponašanja koji su ljudskoj vrsti omogućili zadovoljavanja svih potreba, a time opstanak i prosperitet. Socijalna podrška sadrži dvije glavne komponente: instrumentalnu i emocionalnu. U prvom slučaju radi se o informiranju, traženju mišljenja, savjeta ili preporuka o mogućim postupanjima. Emocionalna komponenta uključuje tješenje, razumijevanje, podršku i empatiju. Ovaj vid suočavanja osobito je značajan ranjivim skupinama kao što su djeca i mladi, ali i svima onima koji imaju poteškoća u psihofizičkom funkcioniranju. Dok u mlađoj dobi socijalna podrška dominantno proizlazi iz obitelji, sazrijevanjem podrška prijatelja postaje sve značajniji vid traženja i davanja pomoći i podrške. Dobri obiteljski odnosi kao i održavanje kvalitetnih odnosa s drugim ljudima čine preventivu u suočavanjima sa različitim zahtjevnim životnim situacijama.
Suočavanje usmjereno na emocije odnosi se na različite postupke kojima se stres pokušava riješiti promjenama na misaonom i/ili ponašajnom planu te u vidu „emocionalnih pražnjenja“. Emocionalna reaktivnost slično kao strategija izbjegavanja ima kratkoročni učinak u vidu smanjivanja emocionalne napetosti ali ne i stvarno rješavanje problema. Emocionalna pražnjenja mogu biti vidljiva na verbalnom planu kroz svađe, vikanja, okrivljivanja sebe i/ili drugih te na ponašajnom planu u vidu razbijanja, udaranja i iskaljivanja bijesa. Ovakva reakcije osim što predstavljaju nezrelije oblike ponašanja isto tako su socijalno neprihvatljiva ponašanja. U koliko postanu uobičajeni obrasci ponašanja mogu negativno utjecati na socijalne odnose i mentalno zdravlje pojedinca ali i njegove okoline. Za razliku od emocionalne reaktivnosti, kognitivno restrukturiranje i distrakcija dvije su strategije suočavanja na emocije koje uključuju prihvatljive obrasce ponašanja. Kognitivno restrukturiranje strategija je u kojoj se promjenama na misaonom planu postižu emocionalna rasterećenja. Ono je prihvatljivije ljudima koji gaje optimizam i imaju kapacitete za sagledavanje situacije iz drugačije, vedrije perspektive. „Bit će bolje“, „Situacija i nije tako bezizlazna“, neki su od misaonih konstrukta kojima se pojedinci hrabre i tako emocionalno rasterećuju. Distrakcija češće uključuje ponašajni aspekt kojim se postiže misaoni otklon. Vožnja bicikle, šetanja, tjelovježba, čitanje, gledanje televizije neki su od oblika ponašanja kojima postižemo odmak od situacije, a samim time i opuštanje.
Vlastite obrasce ponašanja povremeno je dobro izložiti kritičkoj procjeni kako nam se ne bi dogodilo da se dugotrajno ponašamo na neučinkovite načine i time izlažemo frustracijama. U protivnom mogli bi zaključiti kako je razlog naših životnih neuspjeha to „što baš i nismo rođeni pod sretnom zvijezdom“.
Stručni suradnik u Službi za mentalno zdravlje
Katarina Čolak Jurić, prof. psiholog
