Pojam emocija koristimo u svakodnevnoj komunikaciji opisujući drugima svoja ili tuđa emocionalna stanja. Teško ih je odrediti no one se uglavnom javljaju u situacijama koje su pojedincu važne i predstavljaju njegovu reakciju na različite podražaje nastale unutar ili izvan njega. Bez obzira o kakvim se emocijama radilo, neugodnim ili ugodnim, one nam pomažu u prilagodbi, a na taj način u preživljavanju.
Emocije su jedna vrsta motiva jer nam daju snagu i određuju smjer našeg djelovanja. One zato mogu imati značajnu pozitivnu ili negativnu ulogu u procesu odvikavanja od pušenja. Strah je emocija koja se javlja u različitim situacijama pa tako i u onima kada moramo donijeti neke odluke. On može imati blokirajuće djelovanje na način da odustanemo ili odgodimo odluku o prestanku pušenja. Zbog straha možemo precijeniti težinu situacije, ali i podcijeniti svoje sposobnosti. Na naše emocije ne možemo izravno utjecati, no na naše misli možemo. Pozitivne misli stvaraju pozitivne emocije koje nas potiču na djelovanje. Negativne misli kao npr. “to je teško”, “neću uspjeti”, i sl., stvaraju neugodna emocionalna stanja kao što su uznemirenost, tjeskoba ili strah te nas potiču na izbjegavajuća ponašanja i traženja opravdanja. Sve ovo naknadno ima za posljedicu kajanje, sram, grižnju savjesti, samooptuživanje te osjećaj neefikasnosti.
Pušači su navikli u kratkom vremenu dobiti “nikotinsku nagradu” jer je nikotin najbrže sredstvo ovisnosti. Od udisaja duhanskog dima do njegovog djelovanja na mozak prođe do 10 sekundi. Ovo pušačima u procesu odvikavanja od pušenja u nekoj mjeri može biti izvorom frustracije jer im sugerirane zdrave – “zamjenske” aktivnosti neće istom brzinom polučiti očekivane rezultate. Isto tako, oslanjajući se na “pomoć” cigareta oni počinju graditi uvjerenja kako bez njih nemaju dovoljno kapaciteta koji su ljudima potrebni za upravljanje neugodnim osjećajima. Suočavajući se sa stresom kroz konzumaciju duhana njihove emocionalne reakcije nerijetko izostanu ili budu u nekoj mjeri drugačije (u odnosu kada bi bili nepušači). Ovo pušačima uskraćuje stjecanje boljih uvida u svoje unutrašnje procese.
Ovo je priča jedne polaznice Škole nepušenja:
Anita je bila polaznica Škole nepušenja koja je tijekom petodnevnog programa odvikavanja od pušenja prestala pušiti. Za nadolazeći vikend je predviđala moguću stresnu situaciju koja se i dogodila – majstor koji joj je renovirao stan to nije napravio kako je ona očekivala. Nakon početne faze ljutnje Anita je počela plakati, što ju je iznenadilo jer je mislila da se to sigurno nebi dogodilo da je zapalila cigaretu. Narednih dana je pokušavala sama ispravljati greške majstora no onda se naljutila i odustala – što ju je opet iznenadilo. Već je bila dosta frustrirana no u zadnjem telefonskom razgovoru imala je emocionalnu reakciju koja je na potencijalnog majstora ostavila dojam te joj je on odlučio pomoći. Do trenutka kada je majstor dovršio posao Anita nije pušila izvjestan broj dana i uštedjela je 600 kuna što je odgovaralo cijeni njegovog rad.
Ono što je u ovoj priči važnije od same uštede novca ponovno je stjecanje znanja o nama samima. Nisu to nova saznanja već uglavnom stara na koja smo nastavljajući pušiti nažalost zaboravili.
Katarina Čolak Jurić, prof. psiholog
voditeljica Škole nepušenja
Služba za mentalno zdravlje