Razvoj dječjeg govora složen je proces koji se razvija pod utjecajem mnogo različitih čimbenika. Stvaranje govora, jezika i komunikacije započinje i prije rođenja. Komunikacija majke i djeteta započinje još u intrauterinoj fazi. Dijete osluškuje majčin glas i uči ga razlikovati od ostalih glasova, jer ne smijemo zaboraviti da se govor razvija slušanjem. Iz tog razloga važan je način na koji od početka komuniciramo s djetetom, te da kao roditelji budemo uzorni govorni modeli. Rano djetinjstvo najpovoljnije je razdoblje razvoja, razdoblje najvećih mogućnosti, osobito u području govora.
Za uredan govorno-jezični razvoj djeteta potrebno je zadovoljiti osnovne biološke, sociološke i psihološke uvjete, kao što su: dobro zdravlje, uredno razvijeni govorni organi, uredan sluh, uredan intelektualni razvoj, funkcionalna i pedagoški stimulativna obitelj te sredina bogata mnoštvom raznolikih govorno jezičnih poticaja. Tempo razvoja govora ovisi o više faktora: genetici, temperamentu djeteta, okolini i poticajima kojima je dijete okruženo. Ipak, uz sve specifičnosti, možemo reći da se razvoj govora kod djece odvija u nekoliko faza.
Prva faza razvoja govora traje od rođenja do trećeg mjeseca života. U ovoj dobi djeca svoja raspoloženja izražavaju glasanjem (plakanjem i smijanjem). Roditelji mogu prepoznati različite vrste plača koje se javljaju za različite djetetove potrebe. Dijete prepoznaje majčin glas i uz pomoć njega najlakše se smiruje. Dijete sluša glasove i druge zvukove koji ga okružuju te reagira i na njih.
Govor djeteta u dobi od četiri do šest mjeseci svodi se na igru govornim organima pri čemu proizvodi različite glasove (gukanje). Dijete zamjećuje i reagira na promjene u tonu glasa pa uglavnom osmijehom reagira na ugodne, a plačem na neugodne i jake glasove. Oko šestog mjeseca kod djece se javlja reduplicirano brbljanje, odnosno dolazi do kombiniranja zvučnih konsonanata s otvorenim vokalima koje izgovara u redupliciranim nizovima kombinacija (ma-ma-ma, da-da,…). Reduplicirano brbljanje često od strane okoline bude protumačeno kao prva riječ, ali budući da to glasanje za dijete još uvijek ne nosi “značenje” ne možemo ga tumačiti kao riječi.
Treća faza u razvoju govora kod djece počinje u dobi od sedam mjeseci i traje do prve godine. U toj dobi dijete okreće glavu i gleda u smjeru izvora zvuka. Pokazuje razumijevanje jednostavnih gesti i jednostavnih riječi koje se najčešće odnose na pojmove iz svakodnevnog okruženja (mama, tata, sok) te pogledom traži imenovani predmet. Dijete u ovoj dobi koristi gestu (mahanje pa-pa, podiže ruke kada želi da ga podignemo). Sustavno se odaziva na svoje ime i ostvaruje kontakt očima s okolinom. Oko prvog rođendana javlja se prva riječ sa značenjem te počinje govorno razdoblje u kojem se dijete počinje aktivno služiti govorom i jezikom.
Govor djeteta u dobi između prve i druge godine vrlo se brzo razvija. Broj riječi koje dijete koristi u svakodnevnom govoru raste (s18 mjeseci dijete bi u aktivnom vokabularu trebalo koristiti 50-ak riječi). Dijete razumije jednostavna pitanja i slijedi jednostavne upute. Razumije i koristi negaciju, te koristi jednostavne dvočlane iskaze. Ako dijete od dvije godine uopće ne govori ili govori tek nekoliko nejasnih riječi, važno bi bilo provjeriti stupanj razumijevanja govora i djetetov opći psihomotorni razvoj.
Dijete bi do treće godine života trebalo usvojiti bazu materinskog jezika što se smatra osnovom za daljnji govorno-jezični razvoj. U dobi od tri do četiri godine dijete bi se trebalo služiti višečlanim, uglavnom gramatički točnim rečenicama.
Pravilan izgovor svih glasova dijete bi trebalo imati u dobi od pet i pol godina. To je ujedno i dob u kojoj bi dijete trebalo moći prepoznati prvi glas u riječima, te riječi rastaviti na slogove. Usvaja pojmove kao što su jučer, danas, ujutro, navečer…
Do sedme godine života djetetov bi govor trebao biti sadržajno raznolik, izgovor svih glasova korektan te bi trebalo imati usvojene predvještine čitanja i pisanja što mu omogućuje spremnost za daljnje učenje i razvoj.
Treba napomenuti da približno trećina djece predškolske dobi ima neki artikulacijski poremećaj. Istraživanja pokazuju konstantan porast učestalosti govorno-jezičnih poremećaja kod djece, što se povezuje s promjenom socio-kulturnih stilova života, ali i s činjenicom da je porasla opća osviještenost roditelja i stručnjaka koji sudjeluju u djetetovom razvoju, te se poremećaji češće otkrivaju, a djeca pravovremeno upućuju stručnjacima i uključuju u terapijske procese.
Neki od najčešćih komunikacijskih i govorno jezičnih poremećaja koje susrećemo kod djece u predškolskoj dobi su:
- poremećaji izgovora (teškoće artikulacije/dislalija),
- jezične teškoće (usporen govorno jezični razvoj, posebne jezične teškoće, nedovoljno razvijen govor),
- poremećaji ritma i tempa govora (mucanje, brzopletost),
- poremećaji glasa.
Teškoće artikulacije najčešći su razlog posjeta logopedu u predškolskoj dobi. Mogu se javiti u tri oblika:
Distorzije – dijete izgovara glasove, ali dolazi do toga da zvukovna realizacija odstupa od standardnog izgovora, gdje dolazi do jako umekšanog izgovora glasova Š/Č/Ž ili do grlenog izgovora glasa R i slično.
Omisije – izostavljanje ili nečujna realizacija glasa. Dijete ne može izgovoriti pojedini glas, primjerice umjesto da izgovori riječ „riba“ izgovara „iba“.
Supstitucije – dijete glas ili skupinu glasova koje ne može izgovoriti zamjenjuje drugim glasom na primjer „šuma“ dijete izgovara „suma“.
Ovi oblici poremećaja izgovora mogu biti sustavni ili nesustavni. Ako je poremećaj sustavan dijete će u svom govoru uvijek na isti način raditi određene pogreške, a ako je poremećaj nesustavan dijete neće uvijek i na isti način raditi pogreške u izgovoru glasova, te je vrlo često da će dijete u nekim situacijama glasove pravilno izgovoriti. Ukoliko nesustavne greške izgovora ostanu i nakon četvrte godine djetetova života govorimo o leksičkoj dislaliji.
Djeca s jezičnim teškoćama kasnije progovaraju, a njihove teškoće postaju veće i uočljivije s porastom dobi i mogu se pojavljivati na planu razumijevanja kao i proizvodnje jezika. Jezične teškoće negativno utječu na usvajanje predvještina i vještina čitanja i pisanja. Djecu s jezičnim teškoćama možemo prepoznati po nizu obilježja:
• kasne s fazom brbljanja i s proizvodnjom prve riječi,
• nakon druge godine pokazuju kašnjenje u usvajanju gramatike,
• otežano usvajaju nove riječi, te govore manje od svojih vršnjaka i koriste se ograničenim fondom riječi,
• koriste kraće i jednostavnije riječi i rečenice od svojih vršnjaka,
• s teškoćom pamte dječje pjesmice, nemaju osjećaj za rimu,
• rečenice su im gramatički neprimjerene (neodgovarajuća uporaba padežnih nastavaka riječi, roda i broja imenica, glagola, pridjeva, prijedloga, priloga),
• imaju teškoće u razumijevanju pitanja ili naloga koji im se upućuju,
• prosječna razvijenost općih intelektualnih sposobnosti,
• kod djeteta ne postoji organsko oštećenje, oštećenje sluha ili teži emocionalni poremećaj.
U poremećaje ritma i tempa govora spadaju mucanje i brzopletost. Mucanje se najčešće javlja između 2. i 5. godine života. To je posebno osjetljiv period razvoja govora kada su za dječji govor karakteristična takozvana ‘fiziološka zapinjanja’. Ta je pojava karakteristična za 80% djece. Zapinjanja i ponavljanja uzrokovana su time što intenzivni razvoj mišljenja u to doba nadilazi razvoj djetetovih govornih mogućnosti. Zbog toga govor velikog broja djece u dobi od dvije do pet godina obiluje različitim ponavljanjima, premještanjima riječi u rečenici, zapinjanjima, netočnostima u izgovoru i oblikovanju misli u rečenici. To se naziva razvojno mucanje. Treba paziti da se ta fiziološka zapinjanja na “pogodnom tlu” ne ukorijene i prerastu u patološka zapinjanja odnosno pravo mucanje. Brzopletost je poremećaj tečnosti govora. To je način govora koji je obilježen kaotičnošću, brzim prijelazima s jedne misli na drugu, ubrzanim tempom govora, nemogućnošću razrade osnovne ideje, prisutne su teškoće koncentracije na bitno, a sve to se najčešće manifestira u usmenom govoru. Mucanje i brzopletost često se mogu zamijeniti, pa je dobra dijagnostika u ovom slučaju jako bitna.
Kada govorimo o poremećajima glasa u djece predškolskog uzrasta, najčešće mislimo na dječju promuklost. Promuklost ili disfonija je naziv za svako odstupanje od normalnih obilježja visine, intenziteta i boje glasa. Disfonije su u dječjoj dobi češće nego što se misli. Prema nekim statistikama, preko 50% predškolske djece je promuklo. Najčešći oblik dječje promuklosti je hiperkinetička disfonija koja u većini slučajeva nastaje zbog neadekvatne uporabe glasa.
Spomenuli smo koliko je važan uredan govorno jezični razvoj za spremnost djeteta za upis u školu i usvajanje čitanja i pisanja. Vještine čitanja i pisanja vrlo su složeni psihofiziološki procesi te je njihovo usvajanje najvažniji zadatak početnog školovanja. Dijete bi pri upisu u prvi razred trebalo imati usvojene određene predvještine:
• prepoznati i imenovati prvi i zadnji glas u riječima,
• rastaviti riječ na slogove,
• rastaviti kratku riječ na glasove (analiza),
• sastaviti riječ od pojedinih glasova (sinteza),
• razumjeti vezu između glasa i slova,
• prepoznati simbole slova te znati napisati svoje ime i neke jednostavne riječi,
• znati prepričati priču uz pravilan slijed i uzročno-posljedično povezivanje
• poznavati i razumjeti pojmove ispred-iza, ispod, gore-dolje, prije-poslije, dan-noć, dane u tjednu i godišnja doba
• pravilno držati olovku, održavati kontinuitet linije te imati dobru orijentaciju na papiru
U predškolskoj dobi djeca savladavaju mehaničko brojenje do deset/dvadeset, razlikuju glavne i redne brojeve, znaju pisane simbole za većinu jednoznamenkastih brojeva. Spremnost djece za školu ispituje se i zadacima razvrstavanja (sposobnost razvrstavanja objekata prema nekom svojstvu kao što je npr. boja, veličina i sl.), nizanja (nizanje predmeta i održavanja slijeda), ujednačavanja (napraviti isti skup predmeta kao na predlošku) i usporedbi objekata na temelju različitih svojstava (veći-manji).
Ukoliko se roditeljima čini da se govorno-jezični razvoj njihovog djeteta ne odvija kako bi trebao, svakako bi bilo dobro obratiti se stručnoj osobi odnosno u ovom slučaju logopedu. Logoped će pregledati dijete, dati roditeljima potrebne savjete, te će u slučaju potrebe uključiti dijete u logopedsku terapiju.
Ana Šakić, prof. logoped
Služba za školsku i adolescentnu medicinu NZJZ SDŽ
