Svjetski dan prevencije samoubojstava obilježava se svake godine 10. rujna, počevši od 2003., jer samoubojstva kao globalni fenomen zahtijevaju žurni i globalni javnozdravstveni odgovor. Cilj je obilježavanja ovog dana fokusirati se na problematiku samoubojstava, smanjiti stigmu i osvijestiti javnost pružajući jedinstvenu poruku kako se samoubojstva mogu spriječiti (prevenirati).
Tema Svjetskog dana prevencije samoubojstava za trogodišnje razdoblje 2024. – 2026. je „Promijenimo priču o samoubojstvu“ (engl. Changing the Narrative on Suicide) s pozivom na akciju sa sloganom „Počnimo razgovarati“ (engl. Start the Conversation) jer kulturu tišine i stigme povezane sa samoubojstvima treba promijeniti u kulturu otvorene konverzacije, razumijevanja i potpore. Mijenjajući priču o samoubojstvima trebamo dati prioritet prevenciji i mentalnom zdravlju, olakšati pristup adekvatnoj zdravstvenoj skrbi te omogućiti potporu svima kojima je potrebna.
Samoubojstvo (suicid) čin je namjernog samoozljeđivanja, a kao pojam predstavlja kompleks sastavljen od niza psiholoških, socijalnih, bioloških, kulturalnih i okolišnih faktora. Samoubojstva su opisana u svim razdobljima civilizacija, kod svih dobnih skupina, društvenih klasa, religija i kultura. Ona predstavljaju ozbiljan javnozdravstveni problem na globalnoj razini, ostavljajući osobito teške posljedice po obitelj i zajednicu.
Svake godine u svijetu više od 720.000 ljudi oduzme život, a na svaki izvršeni čin samoubojstva pribraja se još 20 pokušaja izvršavanja samoubojstva. Prema podatcima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) za 2021. samoubojstva su predstavljala treći vodeći uzrok smrti populacije u dobi 15 – 29 godina. Više od 73% samoubojstava u svijetu javlja se u slabo i srednje razvijenim zemljama.
Suicidalno ponašanje nije lako objasniti jer ono nikad nije rezultat samo jednog faktora ili događaja. Mnoge suicidalne osobe nemaju nikakvu mentalnu bolest/poremećaj, dok mnoge osobe s mentalnom bolešću/poremećajem nemaju nikakve suicidalne namjere. Stoga, kod razumijevanja samoubojstva uvijek moramo uzeti u obzir pojedinca – njegovo općenito zdravlje, mentalno zdravlje, stresne životne događaje, te socijalne i kulturalne faktore.
Dosad provedena brojna istraživanja pokazala su povezanost samoubojstava i mentalnih poremećaja (npr. depresija i alkoholizam), kao i povezanost s prethodnim pokušajima samoubojstva. Međutim, velik broj samoubojstava nastaje impulzivno u kriznim trenutcima kod slomova uzrokovanih životnim stresovima poput financijskih problema, prekida veza, kronične boli i teške bolesti. Također, oosbe koje su imale iskustvo teškog sukoba, koje su preživjele katastrofu (rat, potres), koje su bile izložene nasilju, zlostavljanju ili teškom osobnom gubitku, kao i one koje imaju osjećaj izolacije, sklonije su suicidalnom ponašanju. Stope samoubojstava više su i kod vulnerabilnih skupina kao što su diskriminirani po bilo kojoj osnovi, izbjeglice, migranti i zatvorenici.
Samoubojstva se mogu spriječiti, pri čemu je osobito bitna intersektorska koordinacija i suradnja, koja uključuje primarno sektore zdravstva, obrazovanja i pravosuđa, ali koja ne zanemaruje ni ostale sektore, osobito medije. U prevenciji samoubojstava bitno je provoditi ključne intervencije temeljene na dokazima:
• ograničavanje pristupa sredstvima kojima se može počiniti samoubojstvo (npr. ograničiti pristup vatrenom oružju, određenim lijekovima i sl.),
• suradnja s medijima u cilju odgovornog izvještavanja,
• jačanje socijalno-emotivnih životnih vještina kod mladih (osobito adolescenata),
• rano identificiranje i procjena rizika, zbrinjavanje i praćenje svih osoba koje su suicidalnog ponašanja.
Stigma, koja i danas okružuje mentalne poremećaje/bolesti i samoubojstva, predstavlja veliku prepreku u razumijevanju prevencije, jer mnogi misle kako osobe koje su pokušale suicid ne traže pomoć, te im se ni ne može pomoći, što je potpuno pogrešno. Također, u mnogim sredinama samoubojstva su još uvijek ilegalna ili pak predstavljau tabu temu o kojoj se otvoreno ne razgovara, a obitelji i bližnji često skrivaju s čim se suočavaju.
Otvoreno pričati o samoubojstvu može pružiti suicidalnoj osobi drugačiji pogled na životnu situaciji te joj dati vremena da ponovno razmisli. Vrlo često suicidalne su osobe ambivalente te dvoje o životu i smrti, impulzivno smatrajući da će im smrt omogućiti trenutno olakšanje patnje, međutim uz emocionalnu potporu i pravovremenu skrb, taj impuls prođe i one nastavljaju živjeti. Pravovremena skrb i emocionalna potpora mogu prevenirati samoubojstva.
Prevenciju samoubojstva potrebno je razraditi kroz nacionalnu strategiju prevencije, ali je i „skrojiti“ prema jedinstvenim demografskim profilima svake regije/lokalne zajednice. Ključna područja prevencije samoubojstava odnose se prvenstveno na smanjivanje stigme, te na pravovremeno prepoznavanje rizika i upućivanje na adekvatnu skrb.
Prim. mr. Ivana Bočina, dr. med., spec. javnog zdravstva
Služba za epidemiologiju NZJZ SDŽ
