Kad završi ljeto, otputuju turisti, dan se skrati…ostaje nam vremena da razmislimo, što to strance kod nas oduševljava, a nas, generalno, opet ne čini ispunjenima?
Mogli bi reći da imamo mali milijun problema. Iako osjećamo zajedništvo na obiteljskoj i rodbinskoj razini vrlo nam je upitna društvena svijest, srozalo nam se povjerenje u ljude i institucije, nemamo financijsku ni pravnu sigurnost, pod terorom smo birokracije, materijalna su nam očekivanja velika, naglasak nam je na vanjskim stvarima (novac, status, imidž…), vlada međusobno nepovjerenje i nesigurnost, pritisak okoline je velik…ali što je najvažnije, nikad se ne zadovoljavamo postignutim. Sve to i još mnogo toga čini da nismo u stanju prepoznati što zapravo imamo. A imamo.
Volimo biti na otvorenom, imamo obilje sunca i dobru klimu, jedinstveni smo u uživanju u kavi, još uvijek imamo vremena a i osjećaja za druge, znamo uživati u trenutku, otvoreni smo, gostoljubljivi, ne svodi nam se sve samo na posao, imamo besplatno školstvo i zdravstvo, zdravu domaću hranu, bogatu gastronomiju, običaje, tradiciju….
Jesmo li nezahvalni? Zašto osjećamo prazninu i kad imamo sve? Trčimo za svojim snovima a kada ih ostvarimo i dalje smo neispunjeni.
Zašto uvijek želimo više, bolje, veće i nikada, zapravo, nismo ispunjeni onim što imamo? Zašto stalno živimo u iščekivanju i raskoraku iako znamo da zahvalni ljudi žive sretnije i zdravije?
Nerijetko imamo jednu teoriju o time što nam je u životu važno, ali u praksi pokazujemo nešto sasvim drugo.
Svi imamo loše i dane i tjedne, zapravo, osciliramo između sretan i nesretan. Ali oni „kronično nesretni“ kao da imaju do savršenstva istrenirane neke karakteristike i obrasce ponašanja.
Unaprijed imaju stav da je život težak i da su žrtve života pa nikad nisu zadovoljni. Ustrajno misle da se ljudima ne može vjerovati. Nepovjerljivi su i stvaraju nevidljivi zid oko sebe. Fokusiraju se na ono što ne valja. Uvijek se žale na nešto a pohvalu nastavljaju s „da, ali…“Uspoređuju se s drugima i gaje zavist. Kao da vjeruju da tuđa sreća nekako umanjuje njihovu. Stalno se uspoređuju s drugima a to vodi prema zavisti i ljutnji. Nastoje u potpunosti kontrolirati život. O budućnosti razmišljaju s brigom i strahom. Razgovori im se uglavnom svode na tračanje i gunđanje. Vrlo često zamjeraju, prijateljima, članovima obitelji čak i potpunim strancima. Kao takvi, nezadovoljni su, ljuti i frustrirani i to utječe na svaki aspekt njihovog života, naravno u negativnom smislu. Vjeruju da su samo oni u pravu i da se svatko mora ponašati prema njihovim uvjerenjima. Često se postavljaju kao suci. Otežavaju si život u svim aspektima. Vječni su pesimisti i stalno čekaju bolju budućnost. Prigovaraju i kukaju i preuveličavaju loše stvari. Zapravo sami sebe teroriziraju a najvjerojatnije bez pravog razloga.
Kako idemo kroz život trebali bi imati što manje iluzija, predrasuda, uspoređivanja, natjecanja, ega, nesigurnosti i opterećivanja nebitnim stvarima. Prihvatiti i zavoljeti prvo sebe i onda sve oko sebe. Otpustiti ogorčenost i mentalitet žrtve, maknuti od sebe tuđa očekivanja, ne zamjerati i biti zahvalan, znati se i nasmijati samom sebi. Voljeti sebe i poštovati druge i živjeti svoju životnu strast.
Lidija Kovačić, prof.
Public Health and Health Promotion Service
