Samoubojstvo (suicid) čin je namjernog samoozljeđivanja, a kao pojam predstavlja kompleks sastavljen od niza psiholoških, socijalnih, bioloških, kulturalnih i okolišnih faktora. Samoubojstva su opisana u svim razdobljima civilizacija, kod svih dobnih skupina, društvenih klasa, religija i kultura. Ona predstavljaju ozbiljan javnozdravstveni problem na globalnoj razini, ostavljajući osobito teške posljedice po obitelj i zajednicu.
Svjetski dan prevencije samoubojstava obilježava se svake godine 10. rujna, počevši od 2003., jer samoubojstva kao globalni fenomen zahtijevaju žurni i globalni javnozdravstveni odgovor. Cilj je obilježavanja ovog dana fokusirati se na problematiku samoubojstava, smanjiti stigmu i osvijestiti javnost pružajući jedinstvenu poruku kako se samoubojstva mogu spriječiti (prevenirati). Naime, svake godine u svijetu više od 726.000 ljudi oduzme život, a samoubojstva predstavljaju treći vodeći uzrok smrti populacije u dobi 15 – 29 godina. Više od 73% samoubojstava u svijetu javlja se u slabo i srednje razvijenim zemljama, a na svaki čin samoubojstva pribraja se još 20 pokušaja samoubojstava. Tema Svjetskog dana prevencije samoubojstava za razdoblje 2024. – 2026. je „Promijenimo priču o samoubojstvu“ (Changing the Narrative on Suicide) s pozivom na akciju sa sloganom „Počnimo razgovarati“ (Start the Conversation) jer kulturu tišine i stigme povezane sa samoubojstvima treba promijeniti u kulturu otvorene konverzacije, razumijevanja i potpore. Mijenjajući priču o samoubojstvima trebamno dati prioritet prevenciji i mentalnom zdravlju, olakšati pristup adekvatnoj zdravstvenoj skrbi te omogućiti potporu svima kojima je potrebna.
Suicidalno ponašanje nije lako objasniti jer ono nikad nije rezultat samo jednog faktora ili događaja. Mnoge suicidalne osobe nemaju nikakvu mentalnu bolest / poremećaj, dok mnoge osobe s mentalnom bolešću / poremećajem nemaju nikakve suicidalne namjere. Stoga, kod razumijevanja samoubojstva uvijek moramo uzeti u obzir pojedinca – njegovo općenito zdravlje, mentalno zdravlje, stresne životne događaje, te socijalne i kulturalne faktore.
Brojna dosad provedena istraživanja pokazala su povezanost samoubojstava i mentalnih poremećaja (npr. depresija i alkoholizam), kao i povezanost s prethodnim pokušajima samoubojstva. Međutim, velik broj samoubojstava nastaje impulzivno u kriznim trenutcima kod slomova uzrokovanih životnim stresovima poput financijskih problema, prekida veza, kronične boli i teške bolesti. Također, oosbe koje su imale iskustvo teškog sukoba, koje su preživjele katastrofu (rat, potres), koje su bile izložene nasilju, zlostavljanju ili teškom osobnom gubitku, kao i one koje imaju osjećaj izolacije, sklonije su suicidalnom ponašanju. Stope samoubojstava više su i kod vulnerabilnih skupina kao što su diskriminirani po bilo kojoj osnovi, izbjeglice, migranti i zatvorenici.
Samoubojstva se mogu spriječiti, pri čemu je osobito bitna intersektorska koordinacija i suradnja, koja uključuje primarno sektore zdravstva, obrazovanja i pravosuđa, ali koja ne zanemaruje i ostale sektore, osobito medije. U prevenciji samoubojstava bitno je provoditi ključne intervencije temeljene na dokazima:
- ograničavanje pristupa sredstvima kojima se može počiniti samoubojstvo (npr. ograničiti pristup vatrenom oružju, određenim lijekovima i sl.),
- surađivati s medijima u cilju odgovornog izvještavanja,
- jačati socijalno-emotivne životne vještine kod mladih (osobito adolescenata),
- rano identificirati i procijeniti rizike, zbrinuti i pratiti sve koji su suicidalnog ponašanja.
Stigma, koja i danas okružuje mentalne poremećaje / bolesti i samoubojstva, predstavlja veliku prepreku u razumijevanju prevencije, jer mnogi misle kako osobe koje su pokušale suicid ne traže pomoć, te im se ni ne može pomoći, što je potpuno pogrešno. Također, u mnogim sredinama samoubojstva su još uvijek ilegalna ili pak predstavljau tabu temu o kojoj se otvoreno ne razgovara, a obitelji i bližnji često skrivaju s čim se suočavaju.
Otvoreno pričati o samoubojstvu može pružiti suicidalnoj osobi drugačiji pogled na životnu situaciji te joj dati vremena da ponovno razmisli. Vrlo često su suicidalne osobe ambivalente te dvoje o životu i smrti, impulzivno smatrajući da će im smrt omogućiti trenutno olakšanje patnje, međutim uz emocionalnu potporu i pravovremenu skrb, taj impuls prođe i one nastavljaju živjeti. Pravovremena skrb i emocionalna potpora mogu prevenirati samoubojstva.
Prevenciju samoubojstva potrebno je razraditi kroz nacionalnu strategiju prevencije, ali je i „skrojiti“ prema jedinstvenim demografskim profilima svake regije / lokalne zajednice. Ključna područja prevencije samoubojstava odnose se prvenstveno na smanjivanje stigme, te na pravovremeno prepoznavanje rizika i upućivanje na adekvatnu skrb.
Prim. mr. Ivana Bočina, dr. med., spec. javnog zdravstva
Služba za epidemiologiju NZJZ SDŽ
