Search

Parkinsonova bolest

Parkinsonova bolest je kronični, progresivni, neurodegenerativni poremećaj podmuklog nastanka, predominantno karakteriziran motoričkom simptomatologijom kao što je usporenost kretnji (bradikinezija), drhtanje u mirovanju (tremor), ukočenost (rigiditet) i gubitak mehanizama koji kontroliraju održavanje uspravnog  položaja (posturalni poremećaj).

Bolesti su pridruženi i drugi ne-motorički simptomi, koji zajedno s motoričkim koji se javljaju u kasnim stadijima kao što su padovi pri promjeni položaja tijela (posturalna diskinezija), motorički blokovi (freezing fenomen – privremena nesposobnost izvršenja nekog voljnog pokreta), smetnje govora i gutanja predstavljaju jedan od najtežih izazova liječnicima pri liječenju ove bolesti.

Neki od ne-motoričkih simptoma (poremećaj spavanja, depresivnost, parestezije, poremećaji osobnosti i demencija) mogu biti prisutne prije i biti dominantnije od motoričkih smetnji. Urinarne smetnje, ortostatska hipotenzija i neropsihijatrijski poremećaji (demencija, halucinacije i delirij) postaju očite i stvaraju poteškoće nakon nekoliko godina.  Demencija je kasna komplikacija koja najčešće pogađa starije bolesnike dugotrajnijeg  tijeka bolesti.

Etiologija i rizični čimbenici

Prema sadašnjim znanstvenim saznanjima Parkinsonova bolest je multietiološki poremećaj, rezultat genetske predispozicije i interakcije okolišnih čimbenika. U etiologiji je do sada dokazano 11 gena, a najčešći okolišni čimbenici koji bi mogli biti povezani s ovim oboljenjem i razmatraju se u brojnim epidemiološkim studijama su spol, dob, prehrambene navike, infekcije, neki otrovi i trauma.

Epidemiološki podatci

Parkinsonova bolest univerzalan je poremećaj, prisutan svuda u svijetu, s grubom stopom incidencije od 4,5 do 19 bolesnika na 100.000 stanovnika godišnje. Velike razlike u učestalosti vjerojatno su posljedica različite metodologije u utvrđivanju ovog poremećaja kao i dobne raspodjele određenog stanovništva. Stope prevalencije također su varijabilne, od najnižih od 18 na 100.000 stanovnika u Šangaju u Kini, do najviših od 328 na 100.000 stanovnika u populaciji Parsi u Bombaju, Indija. Iako se Parkinsonova bolest obično javlja u kasnim pedesetim i ranim šezdesetim godinama, rjeđi oblici se mogu razviti i prije četrdesete godine, tako da se bolest klasificira:

  • juvenilni parkinsonizam – znaci bolesti počinju prije 20. godine,
  • Parkinsonova bolest s ranim početkom – znaci se pojavljuju između 21. i 40. godine,
  • klasični bolesnici – svi bolesnici s početkom bolesti nakon 40. godine života.

I incidencija i prevalencija Parkinsonove bolesti rastu s povećanjem starosti, a što se tiče spolne razdiobe, istraživanja pokazuju da bolest češće pogađa muškarce nego žene, u odnosu 2:1.

Tijek i ishod Parkinsonove bolesti

Parkinsonova bolest ima kronični, polako progresivan tijek, koji je izuzetno varijabilan u odnosu na određenog pacijenta. Na samom početku bolesti motorni deficit ne mora biti značajan, a raste kako bolest napreduje te utječe na kvalitetu svakodnevnog življenja kojemu znatno doprinose diskinezije i motoričke slabosti kao posljedica dugotrajnog liječenja levodopom. Smetnje kretanja, pogotovo posturalna nestabilnost i zamrznuti pokreti dovode do čestih padova, s povećanim rizikom od prijeloma. Dizatrija i hipofonija dovode do poteškoća u komunikaciji, a smetnje gutanja povećavaju rizik od aspiracijske pneumonije. U kasnijim fazama bolesti, bolesnik obično treba pomoć za većinu aktivnosti svakodnevnog življenja (hranjenje, osobna higijena, podizanje iz sjedećeg položaja i hodanje, i sl.).

Smrtnost od ove bolesti veća je u odnosu na opću populaciju. Uzrok povećane smrtnosti pripisuje se komplikacijama osnovne bolesti (nepokretnost, smetnje gutanja, padovi i sl). Značajno smanjenje zabilježeno je nakon uvođenja levodope u liječenje koji je ne samo produžio životni vijek nego i kvalitetu življenja ovih bolesnika.

Breme bolesti

Breme Parkinsonove bolesti značajno je za oboljelog, obitelj i društvo u cijelosti, bilo da se radi o fizičkim, psihičkim i/ili materijalnim komponentama. U idealnim okolnostima, društvena odgovornost može biti učinkovita na mnogim područjima. Teret može biti raspodijeljen od strane privatnog sektora, nevladinih organizacija i vladinih institucija ako ulažu potrebna sredstva i napore kako bi stvorili okruženje u kojima oboljeli mogu lakše živjeti (npr. uklanjanje arhitektonskih barijera, javni prijevoz prilagođen osobama sa posebnim potrebama, postojanje ustanova i programa koje pružaju cjelovitu skrb za pacijente i obitelji, dostupnost liječenja i sl.).

Dijagnoza Parkinsonove bolesti

Dijagnoza Parkinsonove bolesti se postavlja korištenjem kliničkih kriterija, a temelji se na postojanju barem 2 od 3 glavna simptoma (tremor, rigor i bradikinezija) u kliničkoj slici. Za procjenu stupnja težine bolesti koriste se rezultati dobiveni ocjenskim ljestvicama za Parkinsonovu bolest (Hoen and Yahr Stating PD; Unified parkinson Disease Rating Scale). Pozitivan odgovor na terapiju levodopom služi za potvrdu dijagnoze bolesti.

Dodatne dijagnostičke metode poput kompjuterizirane tomografije mozga ili magnetske rezonancije mogu pomoći u isključivanju nekih neuroloških ili vaskularnih poremećaja sa sličnim simptomima, ali ne i u dokazivanju bolesti.

Prema nekim istraživanjima provedenim u Kanadi i Velikoj Britaniji kliničke dijagnoze netočne su u 25% slučajeva.  Danas postoje na raspolaganju novi dijagnostički alati (FDOPA-PET i DAT-SPECT)  koji se koriste kako bi potvrdili kliničku dijagnozu Parkinsonove bolesti dokazom dopaninergičke denervacije  u području striatuma. Spomenute metode koriste se još uvijek samo u istraživačke svrhe i nisu dio rutinske dijagnostike Parkinsonove bolesti.

Liječenje Parkinsonove bolesti

Od otkrića da je za Parkinsonovu bolest karakterističan manjak dopamina u strijatumu te uvođenja levodope, a kasnije agonista dopamina, nastala je velika prekretnica u racionalnom farmakoterapijskom pristupu u liječenju ove bolesti. S izuzetkom antikolinergika i amantadina, svi drugi naknadno razvijeni lijekovi (inhibitori dopa-dekarboksilaze, inhibitori monoaminooksidaze, inhibitori katehol-O-metiltransferaze) djeluju posredno putem dopaminergičkog sustava. Razvojem suvremenih tehnologija koje omogućuju preciznu vizualizaciju prikaza središnjeg živčanog sustava, kirurško tretiranje u terapiji Parkinsonove bolesti,  nedavno je postalo važan izbor.

Osim osnovnih lijekova koji se koriste za simptomatsko liječenje specifičnih motoričkih
simptoma Parkinsonove bolesti koriste se i komplementarni lijekovi za liječenje raznolikih ne-motoričkih simptoma (konstipacija, inkontinencija mokraće, seksualna disfunkcija, ortostatska hipotenzija, poremećaji spavanja, psihijatrijski simptomi, kao što su depresija, psihoza, poremećaji u ponašanju, kognitivni poremećaji) koji utječu značajno na život oboljelih od Parkinsonove bolesti u uznapredovanom stadiju. Sveobuhvatni pristup bolesti zahtijeva sudjelovanje brojnih drugih medicinskih disciplina i zdravstvenih profesionalaca, uključujući fizioterapeuta, specijalizirane medicinske sestre, radnog terapeuta za poremećaje govora i gutanja, psihologa, psihijatara, urologa i gastroenterologa. Također je važno baviti se i pitanjima koja se odnose na trošak bolesti za pacijenta, obitelj i društvo. Činjenica da ova bolest ima progresivan tijek, a oboljeli prolaze kroz različite stadije bolesti s promjenjivim potrebama svakog od njih, zdarvstvena skrb oboljelih iziskuje specifičnu infrastrukturu i uključivanje ljudskih resursa u skladu s tim (Tablica 1).

Tablica 1. Algoritam zahtjeva prema zdravstvenom sustavu s obzirom na napredovanje Parkinsonove bolesti

Prevencija Parkinsonove bolesti

Trenutno ne postoje učinkoviti dokazani postupci za prevenciju Parkinsonove bolesti. Iako postoje dokazi o postojanju rizičnih i zaštitnih čimbenika njihov utjecaj nije toliki da bi se opravdale specifične mjere kako bi se smanjio rizik ili unaprijedili zaštitni mehanizmi u nastanku ove bolesti. Stoga se danas jako polaže u istraživanja kako bi se rasvijetlila patogeneza Parkinsonove bolesti, posebice mehanizama uključenih u smrt stanice. Istovremeno, razvoj neuroprotektivnih i neurorestorativnih lijekova, ako i kada postanu dostupni, omogućiti će  ranom otkrivanju bolesti najveću važnost.   

 

Literatura

  1. WHO. Neurological disorders: public health challenges. WHO, Geneva, 2006.

 

 

Dr.sc. Ivana Marasović Šušnjara, dr.med., 

spec. javnog zdravstva

 

Podijeli na društvenim mrežama

Facebook
Twitter
LinkedIn
Logo ustanove

NASTAVNI ZAVOD ZA JAVNO ZDRAVSTVO SPLITSKO-DALMATINSKE ŽUPANIJE

Pregled privatnosti

Neophodni kolačići

Ovi kolačići omogućuju interakciju s uslugom ili internetskom lokacijom kako biste mogli pristupiti osnovnim značajkama za pružanje te usluge. Odnose se na zatraženu uslugu kao što je, npr. identifikator sesije trenutačnog posjeta. Ne spremaju informacije kojima se može identificirati korisnika.

Statistički kolačići

Ovi kolačići omogućuju prikupljanje podataka u agregiranom obliku bez identificiranja korisnika. Služe za praćenje ponašanja korisnika na internetskoj stranici u svrhu istraživanja tržišta i praćenja analitike. Navedeni uvidi omogućuju internetskoj stranici poboljšavanje sadržaja i razvijanje boljih značajki koje unaprjeđuju korisnički doživljaj.

Marketinški kolačići

Ovi kolačići omogućuju prikupljanje informacija o navikama i ponašanju korisnika na internetskoj stranici radi objavljivanja relevantnih oglasa za korisnika usklađenih s njegovim interesima. Također se mogu koristiti i za mjerenje učinkovitosti kampanja.