Svjetski dan prevencije suicida treba nas podsjetiti kako iza svake statistike o ovoj teškoj temi stoji ljudska priča – priča o boli, i o snazi, hrabrosti i mogućnosti promjene. Pokušaj suicida nije kraj životnog puta, nego trenutak kad tuga postane prejaka, a pojedinac izgubi osjećaj o postojanju izlaza. Mijenjajući narativ, mijenjamo i perspektivu: umjesto o završetku, govorimo o novom početku. Poruka nade je ključna! Razgovor o teškoćama ne slabi, nego jača, povezuje ljudska bića i oslobađa tereta šutnje, srama i stigme. Važno je istaknuti da otvoren razgovor o suicidalnim mislima ne povećava rizik od suicida, već može biti prvi korak prema spašavanju života. Osobe koje pokazuju znakove suicidalnog razmišljanja često traže pomoć i razumijevanje – slušanje bez osude, pokazivanje empatije za njihovo beznađe. Upućivanje na stručnu podršku također može biti odlučujući čimbenik u promijeni narativa. Prevencija počinje u malim gestama – u riječi podrške, slušanju bez osude i u vjeri kako nitko ne treba prolaziti kroz bol sam. Svaki razgovor, svaka pružena ruka i svaka gesta podrške može biti onaj trenutak koji nekome vraća nadu. Suicid možemo spriječiti – zajedno, s hrabrošću govoriti o teškoćama i s vjerom kako život vrijedi uvijek više od stanja ili situacije u kojoj se može pronaći pojedinac ili čitava obitelj. Programi i projekti prevencije, krizne linije i edukativni projekti doprinose smanjenju stope suicida i jačanju otpornosti pojedinaca. Jedan od takvih projekata je javnozdravstveni projekt “Plakati za dušu” Službe za mentalno zdravlje NZJZ SDŽ. Mladi ljudi, sudionici u projektu, svojim iskrenim riječima i crtežima, pokazali su kako je život unatoč svim poteškoćama vrijedan življenja. Njihove aktivnosti u projektu “Plakati za dušu” nisu samo umjetnost, već most podrške – poruka svakome tko se osjeća izgubljeno i osamljeno. Kroz jednostavne, ali snažne rečenice, mladi nas podsjećaju kako nakon tame uvijek dolazi svjetlo, nakon kiše sunce i kad potonu sve lađe, ostaje sposobnost plivanja te su prijateljstvo, razgovor i bliskost onaj oslonac koji ih osnažuje. Njihove ispisane riječi ne nude gotova rješenja, već pružaju toplinu i vjeru da je nada uvijek moguća. Učenički narativi pokazuju kako promjena počinje u zajedništvu i otvorenom razgovoru. Mladi nam šalju jasnu poruku: vrijedni smo života, vrijedni smo ljubavi i podrške, a pomoć i snaga nalaze se u nama i u drugima. Plakati za dušu tako postaju ne samo javnozdravstveni projekt već i potvrda da mladi mogu mijenjati narative o suicidu i unositi novu snagu nade i podrške u svoja okruženja.

Mirela Grbić, prof. defektologije

Služba za mentalno zdravlje NZJZ SDŽ