Šećerna bolest u dječjoj dobi
Dijabetes melitus ili šećerna bolest je kronična bolest u kojoj su razine glukoze u krvi povišene. Bolest nastaje kada beta stanice gušterače uopće ne proizvode ili ne proizvode dovoljno hormona inzulina koji pomaže tijelu u reguliranju koncentracije glukoze u krvi. Postoje dva osnovna, bitno različita oblika ove bolesti: dijabetes melitus tipa 1 i dijabetes melitus tipa 2. Treći tip su monogenski oblici šećerne bolesti, prethodno nazvani šećernom bolesti zrele dobi u mladih (MODY) koji se rijetko javljaju.
Dijabetes tipa 1
Šećerna bolest tipa 1 je najčešći oblik dijabetesa kod djece. To je autoimuna bolest kod koje djetetov imunološki sustav razara beta stanice gušterače zbog čega ne dolazi do proizvodnje inzulina. U Hrvatskoj svake godine od tog tipa dijabetesa oboli oko 130 djece, a učestalost ove bolesti se stalno povećava. Točan uzrok tome ne znamo, ali stručnjaci smatraju da se radi o utjecaju okolišnih čimbenika u osoba koje za to imaju genetsku predispoziciju. Okolišni čimbenici koji se najčešće spominju su: virusi, toksini, sastojci hrane i stres. Iako se tip 1 šećerne bolesti može pojaviti u bilo kojoj životnoj dobi, obično se manifestira između 4. i 6. godine ili između 10. i 14. godine djetetovog života. Bolest nastupa naglo, a vidljiv početak je najčešće isprovociran opterećenjem organizma infekcijom, traumom, kirurškim zahvatom ili stresom. Klasičnu sliku dijabetesa tipa 1 čine učestalo mokrenje velike količine mokraće (ponekad i noćno mokrenje kod djeteta koje je već usvojilo higijenske navike), povećana žeđ, povećani apetit, nenamjerni gubitak težine, umor, razdražljivost ili promjene ponašanja, te učestale infekcije. Učestalo i obilno mokrenje se javlja jer se kod bolesnika glukoza u velikim količinama nakuplja u krvi odakle se izlučuje mokraćom. Kako je za izlučivanje određene količine glukoze potrebna određena količina vode, dolazi do obilnog stvaranja mokraće kojom se izlučuje povišena razina glukoze u krvi. Na taj se način učestalim mokrenjem gubi voda iz tijela. Zbog povećanog gubitka vode kod bolesnika se javlja povećana žeđ. Povećani apetit nastaje zbog djelomičnog ili potpunog gubitka sposobnosti iskorištavanja glukoze („stanice gladuju“) pa tijelo ne dobiva dovoljno energije za rast, razvoj i svakodnevne aktivnosti. Dijete mršavi, te osjeća slabost i umor. Ne prepozna li se bolest u ovoj fazi, može se razviti teški metabolički poremećaj, poznat pod nazivom dijabetička ketoacidoza, a obilježava ga opće loše stanje, gubitak snage, teška dehidracija, učestalo povraćanje, kontinuirano pojačano mokrenje unatoč dehidraciji, zadah na aceton, crveni obrazi, bolovi u trbuhu, ubrzano i duboko disanje, šok i poremećaj svijesti. Dijagnoza bolesti se potvrđuje nalazom koncentracije glukoze u krvi natašte od ili iznad 7 mmol/l ili u slučajnom uzorku krvi od ili iznad 11,1 mmol/l. Liječenje dijabetesa tipa 1 provodi se u prvom redu inzulinom ili inzulinskim analozima te pravilnom prehranom, tjelesnom aktivnošću i zdravstvenim odgojem. Inzulinski pripravci razlikuju se prema vremenu početka djelovanja, vremenu postizanja najjačeg učinka te duljini djelovanja. Primjenjuju se potkožno, odgovarajućim injektorom (penkalom), u više dnevnih doza ili putem kontinuirane potkožne inzulinske infuzije (inzulinske pumpe). Prehrana djeteta oboljelog od dijabetesa tipa 1 ne bi se trebala znatno razlikovati od prehrane zdravog djeteta istog uzrasta, tjelesne težine i stupnja tjelesne aktivnosti. Obroci bi trebali biti redoviti, raznovrsni i unutar dnevnih kalorijskih potreba. Preporučeni sadržaj hranjivih tvari u ukupnom energetskom unosu je: ugljikohidrati 50 – 60 % (iz cjelovitih žitarica, leguminoza, voća, povrća, obranog mlijeka i jogurta), bjelančevine 15 – 20 % (iz ribe, bijelog mesa peradi, kunića, leguminoza, nemasnog crvenog mesa, obranog mlijeka i mliječnih proizvoda) te masti 15 – 30 % (iz maslinovog, sezamova i repičina ulja, orašastog voća, plave ribe, kukuruznog, suncokretovog i sojinog ulja). Tjelesna aktivnost je bitna jer pomaže da se , uz pomoć inzulina, glukoza brže i lakše iskorištava u stanicama za energetske potrebe. Pri planiranju tjelesne aktivnosti u djece preporuča se da ona bude svakodnevna, približno u isto vrijeme i istog intenziteta. Ako se radi o većem tjelesnom naporu, treba za svakih 30 – 45 minuta aktivnosti uzeti dodatno 10 – 15 g ugljikohidrata. Dijete s dijabetesom može sudjelovati u svim aktivnostima u kojima sudjeluju i njegovi vršnjaci. Jedino se ne preporučuju sportovi kao što su padobranstvo, automobilizam i ronjenje.
Osnova dobre kontrole šećera u krvi jest edukacija roditelja i djece. Ona počinje već tijekom prvog liječenja u bolnici, a nastavlja se na redovitim kontrolama i u savjetovalištima za djecu s dijabetesom. Djeca i njihovi roditelji se educiraju o naravi same bolesti i njenim mogućim komplikacijama, adekvatnom reagiranju na akutne komplikacije šećerne bolesti (hipoglikemije i hiperglikemije), načinu i važnosti pravilne prehrane i redovite tjelesne aktivnosti. Osim toga, djecu i roditelje se upućuje u postupke samokontrole (mjerenja razine šećera u krvi) i samozbrinjavanja. Mjerenje razine šećera u krvi provodi se uz pomoć glukometra, nekoliko puta tijekom dana ili sustava za kontinuirano praćenje glukoze (CMG). Danas većina djece s dijabetesom koristi CMG sustav koji ima potkožni senzor za mjerenje razine glukoze u intersticijskoj tekućini svakih 1 do 5 minuta i zatim pretvara mjerenja u vrijednosti glukoze u krvi, čime se preciznije otkrivaju fluktuacije glukoze na koje se zatim može djelovati u stvarnom vremenu. Nužno je da djeca se djeca s dijabetesom tipa 1 redovito idu na preglede pedijatra endokrinologa s ciljem boljeg reguliranja osnovne bolesti, smanjivanja ili odgađanja mogućnosti akutnih i kroničnih komplikacija dijabetesa , ali i otkrivanja i liječenja eventualnih drugih autoimunih poremećaja koji se mogu javiti uz dijabetes tipa 1. Veliki je izazov pomoći djetetu, obitelji pa i široj zajednici (škola, prijatelji) u prilagodbi na novootkrivenu bolest kod djeteta. U tu svrhu Društvo za školsku i sveučilišnu medicinu je izdalo Protokol o postupanju u školi s učenicima oboljelima od šećerne bolesti. U njemu je napisano sve što se u školi može poduzeti da bi se pomoglo oboljelom djetetu.
Dijabetes tipa 2
Šećerna bolest tipa 2 je u prošlosti bio vrlo rijetko stanje u djece, ali paralelno s porastom pretilosti u djetinjstvu raste i njena učestalost. Obično se manifestira iza puberteta, najčešće između 15. i 19. godine života. Nastaje zbog otpornosti tkiva na djelovanje inzulina i relativnog nedostatka inzulina. Uz prekomjernu tjelesnu težinu, u nastanku ove bolesti važnu ulogu ima i genetska sklonost. Bolest se kod djece obično razvija postupno i podmuklo tako da se poremećaj ponekad dijagnosticira tijekom rutinskog vađenja glukoze u krvi. Koji put se bolest otkrije zbog javljanja tipičnih znakova: pojačane žeđi, učestalog mokrenja, povećane gladi, umora, zamagljenog vida, tamnih područja kože, najčešće oko vrata ili u pazuhu i preponama, nenamjernog gubitka težine i čestih infekcija. Djeca s dijabetesom tipa 2 često već u trenutku postavljanja dijagnoze imaju komorbiditete kao što su masna jetra, povišene razine lipida u krvi i povišen krvni tlak. Kod liječenja je bitna promjena načina života: smanjenje tjelesne težine, regulirana prehrana i povećana tjelesna aktivnost. Od lijekova je kod djece odobreno korištenje: metformina (smanjuje količinu šećera koju dječja jetra ispušta u krvotok između obroka i pomaže tjelesnim stanicama da učinkovitije koriste inzulin), liraglutida (pomaže tijelu da oslobodi više inzulina iz gušterače nakon obroka) i inzulina.
Kod liječenja ovog tipa dijabetesa najveći je izazov motivirati dijete i roditelje da postignu smanjenje tjelesne težine kod djeteta i to stanje održe.
Iz svega navedenog vidljivo je da djeca sa šećernom bolesti na svojim plećima nose teški teret koji često utječe ne samo na njihovo tjelesno zdravlje već i psihosocijalno funkcioniranje njih samih i njihovih obitelji. Stoga im je potrebna podrška svih nas.
Andrea Vrdoljak, dr. med., spec. školske medicine
Služba za školsku i adolescentnu medicinu NZJZ SDŽ
Literatura:
- American Diabetes Association: 14.Children and Adolescents: Standards of Medical
Care in Diabetes – 2022
- International Society for Pediatric and Adolescent Diabetes (ISPAD): Clinical practice consensus guidelines for diabetes in children and adolescens 2018.
- Hrvatsko društvo za školsku i adolescentnu medicinu. Protokol o postupanju u školi s učenicima oboljelima od šećerne bolesti
- Dumić M, Špehar Uroić A. Šećerna bolest u adolescenata. Medicus 2010; 19(1):27-34
Članak preuzet iz časopisa Javno zdravstvo (Godina 2025., Broj 2, srpanj – prosinac 2025.)
