Ako želite stvarati pravu glazbu koja umiruje dušu, morate odsvirati crne i bijele note zajedno.
Richard M. Nixon
Iza zatvorenih vrata i sa preporukom da ostanemo doma, zdravstvenim mjerama samoizolacije da bi sačuvali živote dogodio se još jedan društveni i obiteljski paradoks. Obitelj bi trebala biti ohrabrujuća i utješna skupina bliskih i povezanih ljudi, a dom jedno od najmirnijih i najsigurnijih mjesta na svijetu. U vremenu u kojem trenutno jesmo to je od izuzetne važnosti za opstanak i budućnost najranjivijih skupina u društvu. Da li je to baš uvijek tako, jer znamo da se dobra ali i loša iskustva ponavljaju generacijama u nekim obiteljskim ali i društvenim odnosima. Djeca u ovom trenutku provode najviše vremena s roditeljima ili drugim odraslim osobama, najbliži su im, najslabiji su članovi obiteljske dinamike a time i najpodesniji za sve roditeljske projekcije uključujući i one loše.
U proteklim tjednima svi smo mi doživjeli osjećaje bespomoćnosti i neizvjesnosti, a djeca i mladi ponovno i baš sada trebaju dodatnu i posebnu pažnju kao i zaštitu te jasna objašnjenja svojih roditelja kako bi prevladali strahove uzrokovane novim događajima i adaptirali se na novo nastalu situaciju. Odrasle osobe trebaju biti baš sad najveći oslonac, jer djeca i mladi očekuju zaštitu u ovoj novo nastaloj situaciji od svojih najmilijih ali i drugih odraslih osoba. Moramo ipak biti svjesni kako ne vladaju u baš svakoj obitelji idilični odnosi. Roditelji isto tako su ljudi sa svim svojim strahovima, bolestima i manjkavostima u „raljama života“ te ne moraju vladati potrebnim kapacitetom empatičnosti pogotovo ako su i sami doživjeli traumatična iskustva. Što se događa ako izostane takva pomoć i zaštita? Ako se djeca i mladi nalaze u „zatvorenim okruženjima“ koja zahtijevaju prilagodbu koja se zove „identifikacija sa agresorom“, kako bi preživjeli traumatska zlostavljačka okrutna iskustva iza zatvorenih vrata. Možemo očekivati još veće posljedice na tjelesnom i emocionalnom razvoju te niz različitih emocionalnih teškoća i mentalnih poremećaja uzrokovanih zanemarivanjem i zlostavljanjem djece i u ovim izvanrednim okolnostima izolacije.
Mi smo kao društvo dugo živjeli u uvjerenju da se mnoge ružne stvari događaju tamo negdje ali ne među nama. Kroz niz bolnih iskustava ne tako davno i kroz vrijeme smo ipak postali svjesniji da i među svima nama postoje zanemarena i zlostavljanja djeca koju trebaju zaštitu i pomoć. Bez obzira na sva organizirana nastojanja i specijalizirana mjesta za stručnu pomoć kao i niz neumornih entuzijasta posebno i opet i ponovno i u današnjem trenutku kada je rad na daljinu i jedino moguć neophodan čini se da da ni mjesta ni stručnjaka nema dovoljno.
Zato bi trebali pokušati naučiti iz osobnog i profesionalnog iskustva kako ne bi i u buduće došli u slične situacije kada su nam se veće događale da loše i bolne stvari u prošlosti prekasno otkrivamo ili ih nesvjesno podržavamo zatvarajući oči i uši. Naša je obveza da jednom nepovoljne ishode pretvorimo u uspješnije i sretnije koliko god je to moguće i u ovom trenutku.
Mirela Grbić, prof. defektologije,
stručna suradnici pri Službi za mentalno zdravlje,
voditeljica Odsjeka za preventivne programe
