SVE JE ZA LJUDE … PA I BOLNICA I ZATVOR I LUDNICA … GOVORILI SU NAŠI STARI …
Kilometarski su članci zadnjih tjedana ispisani na temu kako se sve mijenja, ništa neće više biti isto, hoće li svijet biti bolji ili gori nakon Covid 19, pa kakvi će biti ljudi, bolji ili gori….
Vodile se uvijek iste, između vjernika i nevjernika, potpuno besmislene rasprave što je Crkva trebala ili nije….tko je kriv, nije, više ili manje…
Sve već viđeno, uvijek isto, samo različita scenografija. I tako stoljećima…Doduše bitno ubrzana. Pa će i maske brže padati. Pa možemo očekivati baš svašta. A opet ništa novo.
Virus će jednom proći, a ostat ćemo mi. Plašite se, kao ništa neće više biti isto. A što to isto? Savršeno valjda, onako holivudski… Zaljuljalo nam se tlo pod nogama. Da, zaljuljalo se. Ali kakvim nogama? Onim za koje smo, blaženi u neznanju umislili da su čvrste, stamene. A zapravo je jedna već dobro „žgincana“ a druga na kori od banane. Pa takvi mislimo dalje. A bit će teško. I to opako. Jer to je život. Križ, a ne Dysnland. Pa je li bolje srušit loše temelje i na čvrstim sagraditi kuću nego je do u beskraj loše zakrpavati. A kuća nije svijet, nego ja. I vi.
Vjernici, supatnici moji, stoljeća su prošla otkad nam je Bog poslao Isusa, ne samo da nas spasi, nego i pokaže kakvi smo to mi i kakav je to svijet. Da, svijet koji ga je dočekao cvijećem a od istih je prepraćen na Križ. To smo mi. Koliko smo puta bili Poncije Pilat? Oprali ruke na loše, jer kao nije do nas. A do koga je? Nešto mi niste baš zadovoljni s Crkvom? Trebala bi biti „savršena“. Pa kako? Pa da je Isus to htio ne bi baš Petra od svih kandidata izabrao. Prosječno grešnog, prevrtljivog, svakakvog a tako sličnog svima nama. Osjećate se napadnuti od ateista, agnostika? Zašto? Pa Bog je svima dao slobodnu volju. Da vjeruju ili ne vjeruju. A od koga bi ti isti nevjernici i agnostici, koji u Crkvu ne ulaze ponešto mogli naučiti nego od nas vjernika? A kakvi smo mi to vjernici?
Kad vas baš ono jako naljute sjetite se Iz Matejevog evanđelja: jer ako ljubite one koji vas ljube kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici?
I da, ako ćemo se mijenjati, mijenjat ćemo se od muke. A tek poslije muke, i od radosti. I ništa tu nije tako strašno. Ništa što čovjek ne može. Pa Isus je pod Križem padao da nam pokaže da ćemo i mi. I to više puta. Ali da ćemo se opet i podignuti. Skupljajmo snagu jer trebat će nam. U vjeri. Istinskoj. A u njoj je sva sila. Uz Živog Krista. Čovjeka i Boga u jednom. A gdje ima žive vjere ima i Božje Providnosti. I Milosti. O, još kakvih! Nikakvih čudesa ni „fast food“ rješenja za sve, u tri, pritom laka koračića. Ostavimo to „duhovnim guruima i „life coachima“.
Kao vjernik, uvijek imam nadu, pa kad se već tresu brda, neka se ne rodi miš, nego barem pinku više čovik. I to pinku mora bit dovoljno. A sve više od toga prepustimo Providnosti. Naše je da nosimo Križ i vjerujemo. Ali ono baš baš.
Lidija Kovačić, prof.
Služba za javno zdravstvo i promicanje zdravlja
