Nakon dugo vremena globalno smo iskusili temeljnu, a potisnutu istinu o tome koliko smo ranjiva i krhka bića, da smo smrtni, koliko je toga izvan naše kontrole, koliko je sve oko nas povezano, koliko je iluzorna predodžba da smo gospodari svijeta i života…
Naša civilizacija je bolesna, a globalni fenomen pandemije koronavirusa čini to jasnijim. U privilegiranom dijelu ljudske populacije, život u obilju i komforu uklonio je mnoge patnje i bolesti, ali je stvorio cijelu novu tipologiju bolesnih stanja koje slikovito nazivaju i „bolesti civilizacije“.
U raskoraku smo sa sobom, fragmentiranih, osjetljivih ega, materijalisti u konstantnom strahu za opstanak. U pustoj smo ravnici egzistencije. Izolirani, atomizirani, pasivni potrošači. Premnogi već umorni od života i življenja, jurnjave, lutanja i besciljnosti…
Današnji svijet, dobrim dijelom, zatvoren i okrutan, bez srca.
Svijet moći, prijetvornosti i „površine“ . Ideologija prema kojoj je imperativ što više imati, kupovati, konzumirati i, naravno, izgledati.
Pohlepa, grabež, nezasitnost, bahatost, samodopadnost, obijest, podmuklost, interes, ljudska glupost, zavist koja izjeda poput otrova.
Ja, ja i opet ja…. I nezasitno, a pogubno još, još i još… A duše prazne.
Tko još uvijek osjeća drugoga? Prečesto, kao utvare hodamo svijetom.
Tko je moj bližnji?
Iako je zaboravnost jedna od ključnih odrednica ljudskog bića, povratak svijesti o vlastitoj smrtnosti može izoštriti naš pogled na život. Pomoći nam da ono bitno razlučujemo jasnije. Zdravlje i bolest dva su lica medalje života.
Sociološke studije govore nam da je u našemu svijetu sve manje „udomljenih“ a sve više „tražitelja“.
Unatoć tehnološkom i medicinskom napretku, općem boljem životnom standardu, čovjek je često opterećen besmislom pa čujemo da je temeljna kriza našeg vremena duhovna kriza. A duhovnost je dio svakog ljudskog bića, upravo ono specifično humano. Postoji nešto više, nešto što nas nadilazi, čemu težimo, ono što našem životu daje značenje i vrijednost. Našu ograničenu situaciju smješta u novu perspektivu i dovodi nas u dodir s većom, dubljom i bogatijom cjelinom.
Duhovnost ima mjerljive učinke i na zdravlje i na dobrobit čovjeka. Cjeloviti zdrav život uključuje tjelesno, psihičko i duhovno zdravlje. Istinska životnost obuhvaća i duh i tijelo.
Kao društvo smo postali vrlo netolerantni prema negativnim osjećajima. Svoju ljudskost trebamo prihvatiti sa svim njezinim usponima i padovima. Za svaku emociju postoji vrijeme i treba je odraditi. Svaka vrsta pada prethodi velikoj mijeni. Negativni osjećaji imaju svoju svrhu. Podsjećaju nas da postavljamo pitanja, promišljamo, preispitujemo, analiziramo, tražimo.
Naša veličina proizlazi iz našeg odnosa prema vlastitoj nemoći. Veliki smo ili maleni, ne u odnosu na svijet, nego u odnosu na vlastitu nemoć.
Sve nedaće ovog svijeta prouzrokovane su egom. Njegova mantra glasi: još. Ja nisam vlastiti posao. Ja nisam vlastita postignuća. Ja nisam svoj životopis.
Zamjenite ambiciju smislom. U konačnici, jedino što čovjeka može učiniti krajnje ogorčenim jest život bez smisla.
Prihvatiti svoju ljudskost sa svim njezinim usponima i padovima.
Našu unutarnju dramu. Borbu između milosti i ništavila, nade i očaja. Poleta i padova.
Ljudi se boje svih svojih inteziteta. Ali to je tako ljudski, to znači da živite.
„Osjećam, dakle jesam“
Ono smo što prevladava u nama. Do nas je, nije do svijeta. Naša je stvarnost odraz naše nutrine.
Udahnite život. U svim njegovim vrhuncima i ponorima. Odvažno!
Heroji su oni koji uvijek i iznova pobjeđuju pakao u samom sebi.
Sve su pandemije mijenjale svijet nabolje ili nagore, dugo nakon što bi se okončale.
Tražimo jedni druge, pomozimo jedni drugima na svaki mogući način.
Zacijelit ćemo.
Lidija Kovačić
Služba za javno zdravstvo
