Dragi svi koji bolujete, kako ste?
»Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti« (Mt 11, 28)
Sva stanja i osjećaji koje prolazi bolesnik i njegovi bližnji toliko su jedinstveni da ih ima onoliko koliko ima i bolesnih. Ne daju se opisati. Znaju to svi koji su bili bolesni, sada boluju ili im je bližnji bolestan.
Koliko god se puta u životu osjećali bespomoćno ništa se ne može mjeriti s osjećajem kad smo suočeni s bolešću.
Početna nevjerica, šok, košmar, strah koja ledi krv u žilama, potpuna neutješnost, pad u bezdan, osjećaj potpune ostavljenosti….. Je li to onaj trenutak kad kažemo „Oče zašto si me ostavio?“
Bolest nas odvede u sasvim novu dimenziju, negdje gdje su i prostor i vrijeme i sve što čini naš život potpuno drugačiji…..
Nitko ne želi taj put. Ali koliko god bježali, tek ondje gdje se osjećamo najnemoćnijii, trenutak je kad smo najbliže Isusovom križu, kad najbolje razumijemo što on znači.
Neki su dani teži od drugih…kad mislimo da više ne možemo, kad je tijelo umorno od bolesti, kad se razum muti od boli…
Tek kad prođemo barem dio njegovog krvavog križa, kad se suočimo s ponorom, kad smo toliko nemoćni da smo prisiljeni prepustiti se, počinjemo primjećivati trenutke, situacije, susrete i geste ljudi oko nas koji su toliko lijepi da djeluju nestvarno. I uvijek nam dolaze preko ljudi.
A to su zapravo blagoslovi. Milosti bez kojih ne možemo. Čuda. Stvari koje su iznad nas. Osjećaja da zapravo nikad nismo ostavljeni. Nikad.
Trenutaka koje prije nismo primjećivali jer su nam srca vođena egom prečesto zatvorena. A život ih je pun ali ih ne vidimo.
Na neko dobro djelo kažemo da još uvijek ima dobrih ljudi. A zapravo nije još uvijek , nego ih je oduvijek bilo i bit će ih.
Bolest čovjeka natjera da uroni u samog sebe i tamo širi horizonte. Spozna dubinu života u lijepom i ružnom. Svi znamo da griješimo u mnogo toga i da bi život trebali živjeti kvalitetnije, ali nam to rijetko uspijeva.
Ondje gdje smo imali osjećaj da smo sve izgubili, puno smo toga i dobili.
Mnogi koji su se suočili sa svojom ili s bolešću nekog člana obitelji, opisali su to iskustvo bolesti kao katalizator za promjenu i transformaciju. Priliku da se preslože životni prioriteti. Ondje gdje smo imali osjećaj da se sve urušilo, zapravo se presložilo. Svi dotadašnji odnosi zamjenjuju se nekom drugom kvalitetom. A život dobija novu dimenziju.
Svjetski dan bolesnika obilježava se 11. veljače svake godine a utemeljio ga je Papa Ivan Pavao II. 13. svibnja 1992. godine., koji je i sam bolovao od Parkinsonove bolesti i najveći dio svoga pontifikata morao se nositi s posljedicama atentata koji je na njega izvršen u svibnju 1981. g.
Cilj je Svjetskoga dana bolesnika poticanje svih nas da promislimo o vlastitim mogućnostima sudjelovanja u brizi za oboljele.
Bez ikakve patetike, u društvu sebičnosti u kojem živimo, gdje tako lako skliznemo u egoizam, nikad nije naodmet podsjećati na ljudskost i humanost, činove dobrih dijela i širenje dobrote. Ne dajte se zavarati da ne možete pomoći bolesnom, jer niste liječnik ni zdravstveni djelatnik. I najmanja empatija nekome puno znači. Od svih nas.
Test naše humanosti je i empatija i emocionalana podrška prema oboljelima i njihovim bližnjima. Poštujući oboljele i nihove bližnje, poštujemo i život sam jer je bolest dio života i taj put ćemo svi proći.
„Isus govori, „Tko je najmanji među vama svima, taj je najveći“ (Luka 9,45)
Lidija Kovačić, prof.
Služba za javno zdravstvo i promicanje zdravlja
